Apostil ne vrijedi automatski u svim državama, nego isključivo u zemljama koje su potpisnice Haške konvencije iz 1961. godine. To znači da dokument ovjeren apostille pečatom u jednoj državi potpisnici može biti korišten u bilo kojoj drugoj potpisnici bez dodatnih legalizacija.
Međutim, zemlje koje nisu članice konvencije ne priznaju apostil i zahtijevaju standardni postupak legalizacije kroz institucije, ministarstva i ambasade. U praksi, mnogi ljudi to ne znaju, pa tek na šalteru stranih institucija saznaju da moraju pribaviti dodatne ovjere. Da bi se izbjegle komplikacije, dobro je unaprijed provjeriti status države u koju se dokument šalje.
U nastavku pojašnjavamo u kojim državama apostil važi, gdje se ne prihvata, te koje su razlike između apostila i klasične legalizacije. Ako vam je potreban prevod ili savjet, možda je najbrže rješenje konsultovati sudskog tumača koji svakodnevno radi s međunarodnom dokumentacijom — jedan od primjera je sudski tumač za engleski jezik, dostupan na linku:
👉 sudski tumač za engleski jezik
Šta je apostil i gdje vrijedi?
Apostil je posebna forma međunarodne ovjere kojom država potvrđuje autentičnost javnog dokumenta. Njegova svrha je da olakša upotrebu dokumenata između zemalja potpisnica Haške konvencije, bez potrebe za dugim i skupim procesima dodatnih ovjera.
U Haškoj konvenciji se nalazi više od stotinu država, među kojima su:
-
većina evropskih država,
-
Sjedinjene Američke Države,
-
Kanada,
-
Australija,
-
Japan,
-
neke zemlje Latinske Amerike.
U tim državama dokument ovjeren apostilom funkcioniše kao ravnopravan domaćem dokumentu i obično se priznaje bez ikakvih dodatnih potvrda. U mnogim slučajevima to znači bržu proceduru, jeftinije troškove i manje administracije.
Koje države ne prihvataju apostil?
Postoje države koje nisu članice Haške konvencije, pa samim tim ne priznaju apostille pečat. U tim slučajevima dokument mora proći punu konzularnu i diplomatsku legalizaciju.
U takvu grupu najčešće spadaju:
-
određene afričke države,
-
pojedine azijske zemlje,
-
neke države Bliskog istoka.
Za ove zemlje procedura može biti složenija: prvo ovjera u lokalnom sudu, zatim ministarstvu pravde, ministarstvu vanjskih poslova, a na kraju u ambasadi zemlje u koju se dokument šalje. Iako zvuči naporno, to je jedini način da dokument stekne međunarodnu pravnu validnost gdje apostil nije priznat.
Zbog ovoga je važno provjeriti pravila prije predaje dokumentacije. Nekada čak i države koje priznaju apostil traže dodatne priloge, prevode ili ovjerene kopije, što može iznenaditi one koji prvi put prolaze kroz proceduru.
Kako provjeriti da li određena država priznaje apostil?
Najsigurniji način je provjera preko:
-
Ministarstva vanjskih poslova,
-
nadležnog suda koji izdaje apostil,
-
ambasade države u koju se dokument šalje,
-
ili preko stručnih prevodilaca i tumača koji se time svakodnevno bave.
Ovo je naročito važno kod dokumenata za posao, studije, sklapanje braka u inostranstvu, nostrifikaciju diploma i drugih administrativnih postupaka. Naizgled mala nejasnoća može dovesti do toga da dokument bude odbijen, pa da se cijeli proces produži za sedmice ili mjesece.
U praksi se ljudima najčešće desi da:
-
pošalju dokument u državu koja nije članica konvencije,
-
institucija odbije,
-
pa moraju ponovo slati original i obavljati klasičnu legalizaciju.
Kada unaprijed postoji tačna informacija, sve ide mnogo lakše.
Zaključak
Apostil jeste veoma praktičan, ali ne važi svuda. Priznaju ga samo države potpisnice Haške konvencije, a kada se šalje dokument u zemlju koja nije članica, obavezna je klasična legalizacija. Zato je dobro provjeriti pravila unaprijed – često će to uštedjeti novac, vrijeme i živce.
Ako trebate prevod, savjet ili ne znate odakle početi, stručni sudski tumači su vjerovatno najbrži i najpouzdaniji izvor informacija. Oni svakodnevno izdaju prevode za međunarodnu upotrebu i mogu vas uputiti tačno šta je potrebno za konkretnu državu.
Uz pravu pripremu, ovjera dokumenata ne mora biti komplikovana. Važno je samo znati pravila – i primijeniti ih na vrijeme.